Tijekom 2025. godine u Federaciji BiH prijavljene su 873 bolničke infekcije putem pasivnog nadzora, dok je elektronički sustav RegiZ evidentirao 448 slučajeva. Pritom podaci nisu dostavljeni iz svih kantona, što otvara pitanje stvarnog broja infekcija u zdravstvenim ustanovama.
Najviše slučajeva prijavljeno je u Kantonu Sarajevo (616), zatim Tuzlanskom (132) i Zeničko-dobojskom kantonu (120). Iz Srednjobosanskog kantona prijavljeno je pet infekcija.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH, među najčešćim infekcijama evidentiranima u sustavu RegiZ bile su infekcije respiratornog i urinarnog trakta te bakterijemije i sepse.
Nadzor nad bolničkim infekcijama uređen je pravilnikom kojim su propisane mjere prevencije, praćenja i suzbijanja infekcija u zdravstvenim ustanovama.
Međutim, što se događa kada se pacijent tijekom hospitalizacije zarazi, a infekcija dovede do ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja, trajnih posljedica ili smrti?
Stručnjak za zdravstveno pravo Ervin Mujkić za Akta.ba pojašnjava kako sama činjenica da je pacijent tijekom liječenja dobio infekciju ne znači automatski i pravnu odgovornost zdravstvene ustanove.
Odgovornost može postojati ako se infekcija ili njezine posljedice mogu povezati s propustima zdravstvenih radnika ili organizacije rada bolnice.
To se, primjerice, odnosi na nepravilnu sterilizaciju medicinskih instrumenata, zakašnjelo prepoznavanje infekcije, neodgovarajuće higijenske uvjete ili neprovođenje propisanih preventivnih mjera.
„Zdravstvena ustanova ne jamči da pacijent tijekom liječenja neće dobiti infekciju, ali ima obvezu organizirati i provoditi zdravstvenu zaštitu na način kojim se rizik od nastanka i širenja bolničkih infekcija svodi na najmanju razumno moguću mjeru“, ističe Mujkić.
U najvećem broju slučajeva zahtjevi za naknadu štete usmjeravaju se prema zdravstvenoj ustanovi, a ne pojedinačnom liječniku.
Jedan od najvećih problema za pacijente i njihove obitelji jest dokazivanje da je infekcija nastala upravo tijekom boravka u bolnici ili kao posljedica medicinskog postupka.
U takvim slučajevima analiziraju se medicinska dokumentacija, laboratorijski i mikrobiološki nalazi, epidemiološki podaci te mišljenja medicinskih vještaka.
Mujkić upozorava kako pacijenti često nemaju pristup internim procedurama i dokumentaciji zdravstvenih ustanova, što dodatno otežava dokazivanje odgovornosti.
„Posebno je problematičan dokazni teret i složenost utvrđivanja uzročne veze, jer pacijent često nema uvid u interne procedure i dokumentaciju zdravstvene ustanove“, objašnjava.
Složenost ovih slučajeva pokazuje i sudska praksa. Mujkić je analizirao dva predmeta, od kojih je jedan pravomoćno okončan, dok drugi traje dulje od deset godina.
U jednom slučaju radilo se o djetetu koje je nakon zdravstvenih postupaka razvilo stafilokoknu sepsu i septički artritis kuka. Tužbeni zahtjev za naknadu štete pravomoćno je odbijen.
Drugi predmet odnosi se na prijevremeno rođeno dijete koje je, prema navodima iz tužbe, nakon medicinske intervencije razvilo sepsu s teškim posljedicama, uključujući gangrenu, nekrozu dijelova tijela i potpuni invaliditet.
Postupak još nije pravomoćno okončan. Vrhovni sud Federacije BiH je 2025. godine ukinuo drugostupanjsku presudu i ukazao na važnost pravilne ocjene medicinskog vještačenja i primjene propisa o sprječavanju bolničkih infekcija.
Pacijenti imaju pravo na točne, potpune i pravodobne informacije o svojem zdravstvenom stanju, dijagnozi i daljnjem liječenju.
To znači da zdravstvena ustanova ne bi smjela prešutjeti infekciju utvrđenu tijekom hospitalizacije.
„Ako je kod pacijenta utvrđena bolnička infekcija, ona je relevantna činjenica za njegovo zdravstveno stanje i daljnje liječenje. Pacijent mora biti obaviješten o dijagnozi, prirodi infekcije, mogućim posljedicama i predloženom liječenju“, naglašava Mujkić.
Prema Mujkićevoj ocjeni, zakonodavni okvir u Federaciji BiH relativno dobro uređuje prevenciju i kontrolu bolničkih infekcija, ali je ostvarivanje prava na naknadu štete znatno složenije.
Među mogućim rješenjima navodi jasnije uređivanje odgovornosti zdravstvenih ustanova, unapređenje pravila dokazivanja i obvezu informiranja pacijenata o infekcijama stečenima tijekom liječenja.
Također, smatra kako bi trebalo razmotriti uvođenje obveznog osiguranja zdravstvenih ustanova od profesionalne i institucionalne odgovornosti.
„Pravni okvir relativno je dobro uređen u dijelu prevencije, ali je zaštita oštećenih slabije riješena jer se ostvaruje kroz dugotrajne sudske postupke, u kojima pacijent mora dokazivati činjenice kojima često nema jednostavan pristup“, zaključuje Mujkić.
Notra.ba; Akta.ba
