Jedan od najtežih dana obrane Viteza, ali i cijele Lašvanske doline, je 9. siječanj 1994. Tada su u ranim jutarnjim satima, pod okriljem maglovite i vrlo hladne noći, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a probile crte obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upali u viteško prigradsko naselje Buhine Kuće i napravili pokolj. Ubijeno je i masakrirano 27 vojnika i civila, a među njima je bilo žena i staraca..
Time je presječena prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj bio je spojiti se sa snagama u Vraniskoj, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela te obranu tog područja dovesti u bezizlaznu situaciju. Da bi se u tomu i uspjelo istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza. Između ostalih, u tim su borbama poginuli istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.
Ipak, 14. veljače, nakon svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a su oslobodili Buhine Kuće, kada se u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina koji su 9. siječnja počinili pripadnici Armije BiH i MUP-a. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije je preminuo bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, istaknuti zapovjednik, bojnik Jozo Plavčić Đokac.
Kratka kronologija
Kronologija važnijih ratnih događanja u Lašvanskoj dolini kaže kako su se u prosincu 1993. između vojnih postrojbi Hrvata i Bošnjaka najžešće borbe vodile za Križančevo Selo. Upravo su u tom mjestu 22. prosinca probijene hrvatske crte obrane te je počinjen jedan od najvećih pojedinačnih zločina u posljednjem ratu u BiH za vrijeme aktivne borbe. Ubijena su ukupno 63 hrvatska civila i vojnika HVO-a, a angažiranjem svih raspoloživih snaga spriječeno je spajanje bošnjačkih postrojbi u Starom Vitezu i izvan grada.
Samo 18 dana od tog zločina, ovoga puta nekoliko stotina metara istočnije, dok su rane iz Križančeva Sela još uvijek bile svježe, 9. siječnja 1994. Hrvatima u potpuno opkoljenoj i blokiranoj Lašvanskoj dolini dogodila se nova strahota.
Početak kraja
S oslobađanjem Buhinih Kuća borbe u Lašvanskoj dolini svedene su na minimum, barem u odnosu na prosinačke i siječanjske. Obje su strane bile iscrpljene u sukobu čiji se kraj tada nije nazirao. Hrvatsko vijeće obrane održalo se unatoč brojčanoj nadmoći A RBiH koja nije više bila u stanju za ozbiljnije napade na tom području. Čini se kako su i bošnjački političari shvatili da vojna borba s Hrvatima u Središnjoj Bosni više nema smisla, te da je pobjeda nad HVO-om nemoguća.
Logičan slijed je bilo potpisivanje primirja, i to u Washingtonu, samo mjesec dana kasnije, 18. ožujka 1994. kada je i dogovoreno formiranje Federacije Bosne i Hercegovine s 10 kantona.
Za kraj dodajmo kako nam je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor poslao točan popis pobijenih 9. siječnja 1994. Bitno je napomenuti da mnogi bojovnici HVO-a nisu ubijeni u borbama već nakon zarobljavanja:
1. Mario (Marko) Barišić, (1974.), HVO
2. Anto (Mato) Božić, (1972.), HVO
3. Marko (Dragutin) Buhić, (1957.), HVO
4. Mario (Josip) Buligović, (1972.), HVO
5. Ankica (Zdravko) Grbavac, (1971.), civil
6. Danijel (Anto) Grbavac, (1992.), beba
7. Mladen (Rafael) Grgić, (1973.), HVO
8. Nikola (Pero) Janković (1932.), HVO
9. Toni (Ivan) Jazvić, (1975.), HVO
10. Nikola (Ilija) Jurić, (1969.), HVO
11. Novka (Milan) Jurić, (1959.), civil
12. Draženko (Đuro) Jutanda, (1960.), civil
13. Goran (Mijo) Kafadar, (1972.), HVO
14. Ivan (Zrino) Kreševljak, (1975.), HVO
15. Ivica (Anto) Lovrenović, (1967.), HVO
16. Smiljan (Vlatko) Papić, (1969.), HVO
17. Petar (Stjepan) Perković, (1940.); HVO
18. Dragica (Đorđe) Petrović, (1957.), civil
19. Stjepan (Stipo) Ramljak, (1941.), HVO
20. Mirko (Ilija) Šafradin, (1960.), HVO
21. Perica (Niko) Šantić, (1951.), HVO
22. Ankica (Ante) Vidović, (1952.). HVO
23. Drago (Ante) Vidović, (1950.), HVO
24. Draženko (Mirko) Vidović, (1975.), HVO
25. Mirko (Anto) Vidović, (1952.), HVO
Notra.ba
