Don Stipica Lešić, mladi svećenik iz Novog Travnika, osvojio je srca ljudi na sjeveru Ugande svojim nevjerojatnim misionarskim duhom, ispričanim kroz priču koja odiše životom, izazovima i istinskom ljubavlju prema ljudima..
Rođen u Novom Travniku 1993. godine, don Stipica je prošao put od ministranta u crkvi još kao četverogodišnjak do misionara u Africi. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Novom Travniku, nakon čega se odlučio za studij teologije na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF), prije čega je primljen u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište, kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Prije nego li je diplomirao na KBF-u, poslan je na pastoralno djelovanje u Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu. Potom je u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu zaređen za đakona 2018., a za svećenika 29. lipnja 2019., dok je mladu misu proslavio 7. srpnja 2019. u novotravničkoj župi Presvetog Trojstva.
Maštao je o misionarskom životu, a taj san postao je stvarnost kada je otišao u Republiku Irsku kako bi se pripremio za djelovanje u misijama. Tijekom devet mjeseci priprema, morao se upoznati s kulturom i običajima, te usavršiti engleski jezik. Nakon što je stekao uvjete za djelovanje u misijama, odlazi u Ugandu. Misija Morulem, u distriktu Kotido na sjeveru Ugande, postala je njegov novi dom udaljen deset sati vožnje od glavnog grada Kampale.
U toj misiji, don Stipica djelovao je s još jednim misionarom iz Bosne, don Gabrijelom Jukićem iz Žepča, koji je u Africi prisutan od 2016. godine. Život u Africi, kako ističe, usporen je, za razliku od užurbanog ritma Europe. Lokalno stanovništvo uglavnom bavi se poljoprivredom i stočarstvom. Veliki je jaz između male grupe bogatih i velikog dijela siromašnog stanovništva.
Don Stipica svakodnevno se suočavao s izazovima koje donosi život u Ugandi. Siromaštvo, korupcija, različite bolesti, politička nestabilnost i kriminal, samo su neki od problema s kojima se lokalno stanovništvo nosi. Osim toga, česti nestanci struje i vode dodatno otežavaju život. Jedan od ključnih izazova s kojim se don Stipica suočio bilo je usvajanje lokalnog jezika leptur, posvećujući značajan napor kako bi razvio komunikacijske vještine potrebne za dublje povezivanje s lokalnom zajednicom. Svojim je neumornom radom don Stipica poticao djecu da razvijaju radne navike i streme obrazovanju kao ključnom faktoru razvoja njihovog društva. Njegova podrška djeci slabijeg imovinskog statusa u njihovom obrazovanju odražava se kao svijetla točka u njihovim životima, pružajući im priliku za bolju budućnost. Njegova predanost u radu s lokalnim zajednicama odražavala se kroz nesebičnu podršku zdravstvenim ustanovama, pomažući nabavku lijekova i nužnih sredstava za pružanje skrbi ugroženih kategorija stanovništva.
U poljima, gdje su žene glavni radnici noseći djecu na leđima, don Stipica primjećuje njihovu nevjerojatnu radišnost u usporedbi s muškarcima koji često skliznu u probleme s alkoholom. Muškarci bez obzira radi li se o kršćanima ili muslimanima, često imaju više žena. Uloga tradicijskih običaja još je uvijek prisutna. Tradicionalna vjenčanja imaju primat nad onim crkvenim. Vjerovanja u duhove predaka također su prisutna. Mise u njegovoj misiji nisu samo vjerski rituali, one su prožete živopisnim zvukovima tradicionalnih glazbala, plesom i pjesmom koje odražavaju jedinstvo zajednice.
Mise traju od sat i pol do dva sata. Ako je riječ o proslavama znaju potrajati i do četiri sata. Don Stipica nije bio samo duhovni vođa, postao je i majstor kuhanja, suočavajući se s izazovima kuhinje u uvjetima gdje je struja luksuz, a prokuhana kišnica postaje izvor vode. Više puta se otrovao, ali njegov smijeh i hrabrost ostali su neokrnjeni. Odlazak u Kampalu po namirnice, kako ističe, bio je poseban izazov jer su cijene nekih prehrambenih artikala visoke, prvenstveno onih koji dolaze iz Europe.
Kako ističe bio je veoma sretan kada je od brata dobio paket s hranom. Podravkin gulaš ili Argetine paštete ipak su ga posjetile svojim okusom na rodni kraj. Zanimljivo je da se paket iz BiH ne može poslati u Ugandu, ali može iz Hrvatske. Potrebno je otprilike dva tjedna da stigne u Kampalu, a mjesec i pol da dođe do njega. Ipak, don Stipica naučio je prilagoditi se okolini i donijeti svjetlo nade u živote onih kojima je služio. Učenje kuhanja, suočavanje s različitim kulturnim običajima i jezikom, te suočavanje s ozbiljnim zdravstvenim izazovima, učinilo je njegovo iskustvo u Ugandi izuzetno izazovnim, ali istovremeno i obogaćujućim. Naglašava kako je važno biti mentalno jak. Nakon sedam mjeseci života u Africi, don Stipica se suočio s teškim izazovom – ozbiljnom malarijom koja ga prisiljava na povratak u Bosnu i Hercegovinu.
U Ugandi je bio u razdoblju od lipnja 2022. do veljače 2023. godine. Unatoč tome, njegova priča o Ugandi ostaje živopisna, inspirativna i duboko humana. Smještena u istočnoj Africi, Uganda je država s više od 60 etničkih skupina, gdje se religijska raznolikost isprepliće s jezičnom raznolikošću, stvarajući jedinstven mozaik vjerovanja i kultura. S ukupno 27, 616.000 stanovnika, dobro je naseljena država. Engleski je službeni jezik, ali se u različitim okruzima govori preko 40 afričkih dijalekata.
Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu, don Stipica je ponio sa sobom ne samo uspomene na izazove iz daleke Ugande, već i neprocjenjiva životna iskustva koja su ga obilježila za cijeli život.
Notra.ba
