George Chuvalo, legendarni kanadski boksač teške kategorije čiji su roditelji Hrvati iz Hercegovine, preminuo je na svoj 89. rođendan, 12. rujna 2026. godine. Chuvalo, koji se posljednjih godina borio s demencijom, ostat će upamćen kao jedan od najčvršćih i najizdržljivijih boraca u povijesti boksa, čovjek granitne brade koji u 93 profesionalne borbe nikada nije bio srušen na pod ringa. Njegova karijera bila je obilježena epskim borbama s najvećim imenima svog doba, ali i nevjerojatnim osobnim tragedijama koje bi slomile i najjače.
Bio je sin hrvatskih imigranata Stipe i Kate koji su u Kanadu stigli iz Ljubuškog. Odrastao je u radničkoj četvrti, a roditelji su teško radili kako bi prehranili obitelj; otac u klaonici, a majka u tvornici za preradu peradi. Upravo je majka bila ta koja mu je kupila prvi par boksačkih rukavica, ne sluteći da će to biti početak jedne velike karijere. Mladi George, snažan i neustrašiv, brzo je pokazao talent. S tek 17 godina postao je amaterski prvak Kanade u teškoj kategoriji, a amatersku karijeru završio je s omjerom 16-0, sve pobjede ostvarivši nokautom.
Pozivnicu za nastup na Olimpijskim igrama 1956. godine je odbio, odlučivši postati profesionalac kako bi mogao financijski pomoći obitelji. Profesionalni debi bio je spektakularan: na turniru koji je organizirao legendarni Jack Dempsey, Chuvalo je u jednoj večeri nokautirao četvoricu protivnika. Bio je to početak karijere tijekom koje je pet puta osvajao naslov kanadskog prvaka i borio se s apsolutno svima. Njegova tajna? Kako je sam rekao prilikom otkrivanja spomenika u Ljubuškom 2011. godine, za uspjeh su bili zaslužni kratak vrat i "glava od hercegovačkog kamena".
Iako je imao 93 profesionalne borbe, karijera Georgea Chuvala ostat će zauvijek definirana kroz dva mega-dvoboja s Muhammadom Alijem. Prvi meč, za titulu svjetskog prvaka, održan je 29. ožujka 1966. u torontskom Maple Leaf Gardensu. Chuvalo je prihvatio borbu sa samo 17 dana priprema, kao zamjena za Ernieja Terrella. Bio je to, kako su novinari pisali, sudar "bika i pčele". Ali je plesao, bacao nevjerojatno brze kombinacije, no Chuvalo je išao naprijed, primao udarce i tražio svoju priliku.
Punih 15 rundi kanadski Hrvat je stajao na nogama, a lice mu je, prema riječima kolumnista Milta Dunnella, izgledalo "kao kanta loptica na golf vježbalištu". Iako je Ali uvjerljivo pobijedio na bodove, nakon meča je završio u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja. Chuvalo je, pak, kako je sam kasnije rekao, otišao plesati sa suprugom.
- On je najtvrđi čovjek protiv kojeg sam se ikada borio - izjavio je Ali nakon meča.
Njihov revanš šest godina kasnije u Vancouveru imao je sličan ishod, Chuvalo je ponovno izdržao svih 12 rundi, ali je Ali slavio odlukom sudaca. Ti porazi učinili su ga većim no što bi to učinile mnoge pobjede. Postao je simbol nevjerojatne izdržljivosti, hrabrosti i neslomljivog duha, kanadski nacionalni heroj.
Dok je u ringu bio neuništiv, život izvan njega zadao mu je udarce od kojih se nikada nije u potpunosti oporavio. Njegova obiteljska priča jedna je od najtragičnijih u svijetu sporta. Pakao je počeo 1985. godine kada je njegov najmlađi sin Jesse, koji je postao ovisan o heroinu nakon teške prometne nesreće, počinio samoubojstvo. Njegova druga dva sina, George Lee i Steven, također su se borili s ovisnošću. U studenom 1993., samo tjedan dana nakon izlaska iz zatvora, George Lee preminuo je od predoziranja. Samo četiri dana kasnije, shrvana tugom, Chuvalova supruga Lynne oduzela si je život. Kao da to nije bilo dovoljno, u kolovozu 1996. i treći sin, Steven, pronađen je mrtav, također zbog predoziranja heroinom.
- Kad biste zbrojili svaki udarac koji sam ikada primio i taj zbroj pomnožili s deset tisuća, to se ne bi moglo ni približiti boli zbog gubitka tri sina i supruge - napisao je Chuvalo u svojoj autobiografiji.
Unatoč nezamislivim gubicima koji su ga bacili u duboku depresiju, uspio je pronaći snagu za dalje. Ponovno se oženio i svoj život posvetio borbi protiv droge. Kroz svoj program "Fight Against Drugs" obišao je stotine škola diljem Kanade, dijeleći svoju bolnu priču s mladima i upozoravajući ih na opasnosti ovisnosti. Za svoj sportski i društveni doprinos primio je najveća priznanja, uključujući Orden Kanade 1998. godine, a primljen je i u Svjetsku boksačku kuću slavnih. Njegova ostavština nadilazi ring; on je bio borac koji je ustajao nakon svakog životnog udarca, čak i kad se činilo da je to nemoguće.
Notra.ba
