Ana Popović, dugogodišnja novinarka iz Kiseljaka za Dnevnik.ba napisala je autorski tekst o obljetnici osnutka HRHB.
Dok razmišljam o 28. kolovoza 1993. godine i formiranju Hrvatske Republike Herceg- Bosne negdje u podsvijesti misli mi se konstantno vraćaju na brojna poslijeratna suđenja Hrvatima središnje Bosne za navodne zločine nad Bošnjacima. Većina procesa koje sam kao novinar pratila vodila se pred Kantonalnim sudom u Zenici. Jedan jedini slučaj u kojemu se sudilo Bošnjacima zbog zločina nad hrvatskim zarobljenicima u Varešu pred ovim Sudom završio je oslobađajućom presudom optuženima donesenom od strane jednanocionalnog, dakako bošnjačkog sudskog vijeća.
Piše: Ana Popović | Dnevnik.ba
Mene koja sam jedina konstatirala tu činjenicu dočekao je sudski poziv da se izjasnim o okolnostima pisanja takvog izvješća. Ovaj sam slučaj spomenula čisto kako bi čitateljima dočarala ozračje u kojemu se pred Kantonalnim sudom u Zenici sudilo za ratne zločine. Kad su na optuženičkoj klupi sjedili Hrvati, naročito iz Kiseljaka, ništa se nije prepuštalo slučaju.
Pomno pripremljeni od strane AID-a, zloglasne bošnjačke tajne službe, isti svjedoci svjedočili su u više različitih procesa. Za njih su svi Hrvati bili zločinci, a kad bi ih netko prekinuo u ponavljanju takvih naučenih rečenica često bi se pogubili te bi teško nastavili dalje. No, jedna činjenica koja itekako ima veze s HR HB prilikom instruiranja svjedoka promakla je inače revnosnom AID-u. Zaboravili su svjedocima zabraniti spomenuti kako su za postojanja „zločinačke tvorevine HR HB“ slobodno šetali Kiseljakom te na određen datum u mjesecu išli po mirovine.
Dakle, Bošnjak iz Kiseljaka kao i svi ostali stanovnici koji su se zatekli na teritoriju ove općine koja je bila u sastavu HZ HB, a od 28. Kolovoza 1993. godine i HR HB uživali su pravo na mirovinu jer Mirovinskim fondom bili su obuhvaćeni svi koji su u to vrijeme živjeli na teritoriju HB.To je samo jedan od razloga zašto bi svi Hrvati, i ne samo pripadnici ovog naroda, trebali biti ponosni na HR HB. O takvoj slobodi kretanja, a kamoli uživanja prava Hrvati Travnika, Zenice, Bugojna, Vareša, Kaknja , Fojnice, mogli su samo sanjati.
Oni koji nisu protjerani i uspjeli se spasiti dolaskom na teritorij HB, najbolje znaju koja su „prava i slobode uživali“.
Ne sporeći da je HR HB imala i svojih nedostataka, a bilo ih je nemoguće otkloniti u tako malom vremenu postojanja, sigurnost, uključujući i onu pravne prirode, bila joj je temeljna odlika.
Takvu HB Hrvati su unijeli u Federaciju BiH. I baš takva HB je trn u oku raznim mržnjom zadojenim Suljagićima koji ako pljuju po HB znaju da će dobiti neograničen prostor u većini sarajevskih medija. Jer lakše je mrziti HB već analizirati i osuditi ono što se događalo na područjima koje je kontrolirala Armija BiH. Lakše je osloboditelje najvećeg dijela teritorije BiH nazivati agresorima već priznati vlastitu nemoć pred gubitkom teritorija u Republici Srpskoj. U takvom ozračju, uz pokoju zapaljenu zastavu hrvatskog naroda, Hrvati će obilježiti i ovu 25. po redu obljetnicu osnutka HR HB.
No, bez obzira na sve navedeno Hrvati imaju pravo i razloga biti ponosni na HB koja je štitila i zaštitila ne samo njih već i one koji su se zatekli na njezinoj teritoriji. Razmjeri pojedinačnih zločina koji su se dogodili na njezinom teritoriju bili su drastično manji u odnosu na zločine nad Hrvatima koji su se događali u sredinama u kojima nije bilo HB. Svi koji to žele, mogu vrlo lako i jednostavno provjeriti istinitost ovih navoda.
Adrese su im Travnik, Bugojno, Vareš, Kakanj, Uzdol, Grabovica i mnoga druga mjesta u kojima su Hrvati žrtve stravičnih zločina. Nažalost, bošnjačka javnost se ni 25 godina poslije nije spremna suočiti s tom i takvom istinom. Da nije bilo Herceg- Bosne ni stotinu hrvatskih novinara u BiH ne bi za deset godina stiglo napisate sve tekstove o stradanjima Hrvata u BiH!
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
