Zrinko Ogresta jedan od najnagrađivanijih i najcjenjenijih hrvatskih filmskih redatelja iznenada je preminuo u Zagrebu u petak u 68. godini života. Autor sedam dugometražnih igranih, te više kratkih i dokumentarnih filmova, Ogresta je možda najistaknutiji hrvatski režiser koji je na scenu izašao u razdoblju nakon Jugoslavije. Filmovi su mu igrali na istaknutim festivalima poput Venecije, Berlina i Karlovih Vary, a glavnu nagradu festivala u Puli osvojio je triput.
Ogresta je rođen 1958. u Virovitici, u obitelji podrijetlom iz dubrovačkog primorja (Doli). Studirao je osamdesetih godina režiju na zagrebačkoj akademiji na kojoj će kasnije cijeli život i predavati režiju. Nakon tipičnog šegrtovanja mladog režisera kroz dokumentarce i TV filmove, dobio je priliku da režira dugi film točno u trenutku velikih političkih promjena.
Njegov debitantski film „Krhotine-kronika jednog nestajanja“ (1991) nastao je po predlošku Stjepana Čuića i bavio se temom koja je tada bila čedo trenutka: sudbinom disidenata optuživanih za nacionalizam u komunističkoj Jugoslaviji. Film je u prvoj godini rata dobio nagradu Prix Italia za najbolji TV film, što je prva inozemna nagrada tada jako slabašnom hrvatskom filmu.
Premda po političkom opredjeljenju konzervativac, Ogresta je bio osupnut društvenom nepravdom i socijalnim proturječjima koja je iznjedrila postkomunistička tranzicija. Tom se temom bavio u naredna dva filma koji su mu možda i najbolji u karijeri, a oba su se bitno razlikovala od nacionalističkog agit-propa hrvatske kinematografije devedesetih.
Prvi je od njih socijalna drama o zagrebačkoj radničkoj klasi „Isprani“ (1995.), u kojoj ostvaruje zanimljivu suradnju s kompozitorom Jasenkom Hourom. Idući film „Crvena prašina“ kriminalistički je triler koji se vrti oko privatizacije ciglane u predgrađu Zagreba, a temom se zanimljivo preklapa sa slavnom pjesnom Kekina i Hladnog piva „Firma“. Na scenariju tog filma Ogresta je surađivao s tada vodećim hrvatskih piscem krimića Goranom Tribusonom, a film je te 1999. igrao u popratnom programu Mostre u Veneciji.
Godine 2003. Ogresta snima svoj najambiciozniji, a možda i najbolji film „Tu“. Riječ je o mozaičkoj drami koja se zbiva u Zagrebu desetak godina nakon rata, a prati šačicu likova koje smo u uvodnom segmentu vidjeli kao borce na frontu. Snimljen u razdoblju otčaravanja od ratnog trijumfalizma, film sjetno i emotivno podvlači crtu nad usudom jedne generacije koja je vjerovala da ratuje za bolje društvo, da bi se te nade izjalovile. Film je 2004. osvojio nagradu žirija na festivalu u Puli, te pobijedio u Puli.
Nakon filmova „Iza stakla“ (2008) i „Projekcije“ (2013), Ogresta je opet izašao na međunarodnu scenu filmom „S one strane“ (2016), o Hrvatici koja kao teret vuče prethodni brak sa srpskim ratnim militantom. Film je igrao u popratnom programu Berlinala. Svoj posljednji igrani film Ogresta je snimio 2021: „Plavi cvijet“ po predlošku dramatičara Ivora Martinića. Pobijedio je s tim filmom u Puli.
Ogresta je bio predstavnik starinskog, ambicioznog art-filma, snažno inspiriran istočnoeuropskom, pogotovo poljskom filmskom tradicijom. Volio je surađivati s neočekivanim i manje poznatim glumcima koje je često izvlačio iz anonimnosti.
U političkom smislu bio je konzervativac i građanski desničar. Međutim, jako je polagao na visoke kriterije i kreativnu slobodu u kinematografiji. Kad bi se god hrvatska kinematografija našla pod pritiskom nacionalističkih, šatoraških bukača i zabranitelja, Ogresta je uvijek bio tu da stane uz integritet struke i umjetničku autonomiju. Hrvatska filmska zajednica će ga, osim po filmovima, pamtiti i po tome.
Notra.ba
